HR | EN

Stari grad Dubovac

Stari grad Dubovac je najstariji karlovački spomenik, ne samo zbog svoje bogate povijesti, već i zbog pionirske odluke da bude sačuvan u ime kolektivne memorije. Naime, još je od 1896. godine u općinskom vlasništvu i otvoren javnosti. Njegovom obnovom je od 1952. do 1961. godine u ime Konzervatorskog zavoda Hrvatske rukovodila Greta Jurišić. Kao vlasnik, Gradski muzej Karlovac je upravljao Dubovcem od 1965. do 2007. godine, a trenutno je korisnik branič-kule s vidikovcem, u kojoj je također postavljena i izložbe „Oko Kupe i Korane“ autora Laze Čučkovića i Željka Kovačića.

Dubovac je ime je dobio po nekadašnjoj hrastovoj (dubovoj) šumi koja ga je okruživala, a prenio ga je na suvremenu gradsku četvrt na karlovačkoj periferiji. I kao što se u 16. stoljeću govorilo „Karlovac pod Dubovcem“, jer je Dubovac bio stariji i poznatiji, tako je i danas stari grad na brdu povrh Kupe najuočljivije obilježje karlovačkog kulturno-povijesnog krajolika na koji se otvara pogled s auto-puta.

Najvažniji predložak za obnovu u 20. stoljeću je bila snimka vojnog inženjera Kreya iz 1777. godine na kojoj je dokumentirana građevina tipa kaštel, zidana uglavnom lomljenim kamenom, nepravilna četvrtasta tlocrta i ojačana ugaonim kulama. Četvrtasta branič-kula za otprilike dva kata nadvisuje tri oble, dvokatne kule, između kojih su pak razvijena krila s obrambenim, skladišnim i stambenim prostorijama. Međašem u graditeljskoj povijesti može se smatrati godina 1511. kada tadašnji vlasnik, Bernardin Frankopan, u jednom svojemu pismu spominje da je Dubovac od pretežno drvenog postao kameno zdanje.

Od 1997. se provode i arheološka istraživanja koja su razotkrila bogate prapovijesne i starovjekovne slojeve nekadašnjeg naselja, osobito značajnog u kasno brončano i rano željezno doba. U srednjem se vijeku Dubovac razvio kao naselje s utvrdom na rubu Podunavlja, tek stotinjak kilometara udaljeno od Hrvatskog primorja, na raskrižju riječnih i cestovnih putova te na području velike gustoće utvrđenih položaja. Prvi put se spominje 1339. godine, kada dobiva svojeg prvog župnika. Često pisana glagoljicom, svjedočanstva o trgovačkim i obrtničkim, pravnim i školskim okolnostima života dubovačkih purgera-slobodnjaka najbrojnija su u nekoliko desetljeća koja prethode zlosretnom Velikom petku 1578. godine, kada su Osmanlije do temelja poharale njihovu varoš. Izbjeglice su već iduće godine pribježište pronašle u novoosnovanom i hitro građenom Karlovcu, a preostao je samo kaštel što ga je, zajedno s dubovačkim veleposjedom, tih godina od Jurja Zrinskog kupilo Ratno vijeće koje je rukovodilo Hrvatskom vojnom granicom. Premda zemljišno nevelik, dubovački veleposjed je bio gospodarski značajan kao regionalno trgovište. Njegovi su vlasnici bile, između ostalih, i značajne velikaške obitelji, (S)Zudar (1387.-1426.), Frankopan (1442.-1550.) i Zrinski (1550.-1578.) a potom zapovjedništvo karlovačke vojske (1678.-1810.).

Photo gallery