HR | EN
dan muzeja
  • Rimski mač iz rijeke Kupe

    Rimski mač iz rijeke Kupe
    1. - 4. st.
    kovano željezo
    ukupna dužina 75 cm
    inv. br. GMK-IKMP-10430
  • Fotogalerija

Opis

Temeljni stup Rimske države bila je vojska, odnosno, njene posebno uvježbane i disciplinirane postrojbe – legije. Teritorij kojeg su pokorile i pripojile moćnom Rimskom imperiju danas čine brojne suvremene države, ponosne na bogatu arheološku baštinu. Legionari su prenijeli ''Rim'' i rimski način života na sve četiri strane svijeta, pa se i mi možemo pohvaliti bogatim materijalnim ostacima iz rimskog vremena. Naš prostor je iz više razloga vrlo rano došao na udar rimske kolonizatorske politike. Jedan od najbitnijih faktora je neposredna blizina Rimu i važan geostrateški smještaj u srcu starog kontinenta. Biti dijelom legije bila je posebna čast i povlastica, koju su, u prvo vrijeme, imali samo rimski građani i Italici, a postepenim širenjem države ta je čast proširena i na sve ostale vojno sposobne muškarce diljem provincija.Vojnička dužnost je provincijalcu, uz brojne druge povlastice, donijela građansko pravo, što je još jedan od pokazatelja važnosti vojske u ono vrijeme.

U Zbirci antičke građe Gradskog muzeja Karlovac, pod inventarnim brojem 10430, čuva se ''legionarov ponos'' i važan dio povijesti rimskog ratovanja. Radi se o rimskom željeznom maču. U Zbirku je došao 2005. godine otkupom od privatnog vlasnika, koji ga je pronašao prilikom vađenja pijeska iz rijeke Kupe, kod današnjeg Kamenskog. Od prve pojave u brončanom dobu, pa do danas, mač nosi snažnu statusnu poruku, koja se s vremenom mijenjala i prilagođavala, ali nikada nije gubila na važnosti. Zbog njegove vrijednosti, odnosno, skupoće izrade, sve do kraja 2. stoljeća pr. Kr., nosili su ga samo pojedini vojni redovi sastavljeni od imućnijih pripadnika. Nakon vojne reforme Gaja Marija mač je postao standardno naoružanje rimske vojske pa je svaki legionar (neovisno kojem vojnom i staleškom rodu pripada) osim oklopa, štita, koplja i sulice, za pojasom nosio i mač. Za rimskog vojnika, osim smrti na bojnom polju, jedina druga časna smrt bila je odsijecanje glave mačem, što govori o njihovoj neraskidivoj vezi.

Danas razlikujemo dvije osnovne skupine rimskih mačeva: kratke ili gladije (gladius) te duge mačeve ili spate (spatha). Naš ''karlovački'' primjerak spada u prvu navedenu skupinu, odnosno, radi se kratkom maču. Gladij se smatra jednim od najubojitijih oružja u ljudskoj povijesti, a njegovo se ime raširilo i populariziralo zahvaljujući borbama robova - gladijatora u amfiteatrima diljem Carstva. Većina je rimskih mačeva, pa tako i ovaj, izrađena od kovanog željeza, ukupne dužine 75 cm, od čega 17 cm otpada na utor za dršku, a 58 cm na sječivo. Na gornjem metalnom dijelu nekoć se nalazila drška, od koje je sačuvan utor, a mogla je biti izrađena od kombinacije različitih materijala. Drška je obično bila drvena i presvučena kožom te obavijena žicom da bi se spriječilo klizanje ruke. Sječivo je dugačko i sužava se prema blagoj i izduženoj trokutastoj oštrici u rasponu od 6 – 4.5 cm. Godine 2007. na maču su izvedeni restauracijsko-konzervacijski radovi, kojima je očišćen od korozije i zemljanih nakupina. Na radiogramu nisu ustanovljeni ukrasi niti tragovi ukrašavanja oštrice. Od drvenih korica, u koje je mač bio utaknut, ostali su mjestimični tragovi. Nažalost, mikroskopskom analizom nije utvrđeno o kojoj se vrsti drveta radilo, pa sukladno tome, nije bilo dovoljno elemenata za dendrokronološko datiranje. Okvirno, upotreba mača može se staviti u široki vremenski raspon od 1. - 4. stoljeća i ispunjava sve stilske odlike mačeva tog doba. Preciznija datacija može se izvršiti na temelju vanjskih karakteristika, odnosno, oblikom, veličinom i širinom sječiva.

Na temelju navedenih specifičnosti i njegove sačuvanosti, može se pripisati gladiju tipa Mainz, koji se pojavio krajem 1. stoljeća pr. Kr. nakon ratova s Hanibalom. Dakle, u svom izvornom obliku nije rimsko oružje, već je preuzeto i modificirano za potrebe rimskih legionara od iberskih ratnika koji su se borili u sklopu Hanibalovih trupa, pa se iz tog razloga naziva i gladius hispaniensis. O tome nam svjedoče brojni povijesni literarni izvori, naročito Polibije i Livije. Povodeći se za izvorima, gladij je standardno naoružanje rimskih legionara – pješaka zadnja dva stoljeća Republike te prva dva stoljeća Carstva. Masovno se upotrebljavao i izrađivao sve do prve polovice 1. stoljeća, do Klaudijeva vremena, nakon čega je njegova produkcija u opadanju. Međutim, naširoko se zadržava u upotrebi sve do flavijevskog perioda. Jedan od glavnih razloga zašto se gladij toliko dugo zadržao u upotrebi, osim onog da je bio dobro primjenjiv u borbi, jest činjenica da se često nasljeđivao s koljena na koljeno unutar porodice. To mu je dalo određenu apotropejsku i sentimentalnu vrijednost.

Bio je dizajniran za sječenje, ubadanje i nanošenje smrtnih ozljeda. Mač se nosio utaknut u korice s kožnim remenjem, kojim se vezao za opasač. Na opasaču su uz mač visjeli nož i pregača s privjescima. Nosio se s desne strane opasača, što znači da se izvlačio lijevom rukom, dok je desna bila zauzeta nošenjem štita. Gladij je, zbog svoje veličine i praktičnosti, bio više u upotrebi od spate, naročito kod pješadije. Njime se moglo bolje rukovati u bliskoj borbi i ograničenom prostoru između štitova, kakvu su Rimljani preferirali. Također, pješaku bi hodanje bilo poprilično otežano sa spatom za strukom. Zato su duge mačeve najčešće nosili konjanici, kojima je on bio sekundardno oružje, jer su primarno koristili sulice za gađanje i koplja za ubadanje neprijatelja.

O razlozima pronalaska mača na dnu rijeke Kupe možemo samo nagađati. Međutim, ono nije neuobičajeno niti neočekivano. Količina arheološkog materijala s lokaliteta Kamensko gdje je pronađen, udaljenog samo 5 kilometara od Karlovca, pokazuje kontinuitet života od prapovijesti do današnjih dana, a sam toponim naselja također upućuje na arheološki lokalitet. Prilikom zaštitnih arheoloških istraživanja obavljenih u dvije kampanje (1997. i 1999. - 2002. godine) utvrđeni su kulturni slojevi od starijeg željeznog doba i antike, do kasnog srednjeg i novog vijeka. Pretpostavlja se da je tamo bilo smješteno manje rimsko naselje, što djelomično potvrđuju i pronađeni kulturni slojevi. Važno je naglasiti činjenicu da su ovim prostorima prolazile brojne rimske vojne postrojbe. Karlovački kraj u razdoblju antike gravitirao je Segestici (rimskoj Sisciji), koja se razvila na sutoku Kupe u Savu, pa su tamošnja događanja u svakom smislu utjecala i na život ovog prostora. Rimljani su u svojim najranijim pohodima na Segestiku morali proći preko ovog prostora. Neprijateljsko raspoloženje Segestana prema Rimljanima i pokušaj kontrole riječnog prometa uzrokovalo je već 159. ili 156. g. pr. Kr. prve rimske kaznene ekspedicije. Godina 35. pr. Kr. bila je prijelomna za Segestiku, jer je iste Oktavijan krenuo sa svojom vojskom prema unutrašnjosti Ilirika s ciljem konačnog osvajanja. Izvori kažu da je bila pod opsadom oko 30 dana, te da je napadana u opsadama s kopna i brodovljem s rijeke, što je vrlo simbolično. Rijeka Kupa (Colapis) je od prapovijesti bila plovna na potezu od Karlovca do Siska, i tom su se rutom odvijali riječni promet i trgovina, važni za razvoj ovog kraja. Stoga nalaz mača u rijeci Kupi nimalo ne iznenađuje. Također, valja naglasiti da karlovački primjer nije usamljen. Od nekolicine rimskih mačeva pronađenih na prostoru kontinentalne Hrvatske, veliki dio su izvađeni upravo iz rijeka (Kupe i Save).

Rijeke i prostori uz njih su od prapovijesti do danas punktovi na kojima se ljudi zadržavaju, koje koriste i kojima utječu. Karlovačke rijeke s pravom se mogu smatrati arheološkim riznicama čiji je potencijal uočen još davnih dana, ali nažalost, i do danas, nedovoljno iskorišten i istražen.

Od svega navedenoga o našem maču možemo reći da je pripadao rimskom vojniku pješaku, koji ga je iz određenih razloga izgubio i prekinuo njihovu zajedničku sudbinu. Međutim, nama je, stoljećima kasnije, omogućio da ga sagledamo iznova, u nekom novom svjetlu s nekim novim pričama.

Matea Galetić

Literatura:

CONOLLY, P., Rimska vojska, 1990., Zagreb – Ljubljana.

DIZDAR, M. – RADMAN LIVAJA, I., Nalaz naoružanja iz Vrtne ulice u Vinkovcima, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 21/2004., 37.-53.

Nalazi rimske vojne opreme u Hrvatskoj, Zagreb, 2010.

PERKIĆ, D., Pavlinski samostan u Kamenskom kod Karlovca, VAMZ, 3. s; XLIII, 227-288 (2010).

ŠERCER, M., 1980., - Oružje u prošlosti, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb.